Trokut socijalne skrbi ili četverokut socijalne skrbi? Slučaj skrbi za djecu i starije osobe u Srbiji
Ključne riječi:
skrb, skrb za djecu, skrb za starije osobe, četverokut socijalne skrbi, politika, pružanje, SrbijaSažetak
Sveukupne promjene u političkoj, socijalnoj i ekonomskoj sferi u Srbiji, zajedno s kontinuiranim demografskim procesima, utjecali su na razne politike i sve aspekte života ljudi, uključujući sustav(e) skrbi. Iako je skrb postala važan analitički koncept i kategorija analiza socijalne politike u međunarodnom kontekstu, ona još nije sustavno primijenjena u analizi srpske socijalne države. Uvrštenje skrbi u analizu socijalne države nužno je potrebno jer njezina organizacija u nacionalnom kontekstu otkriva mnogo o prirodi socijalne države, promjenama u socio-institucionalnom uređenju i, što je najvažnije, učincima pružanja skrbi. Rad nastoji izložiti evoluciju politike skrbi za djecu i skrbi za starije u Sbiji tijekom posljednjeg desetljeća, koristeći koncept četverokuta socijalne skrbi koji je razvila Shahra Razavi, a koji omogućuje analizu ˝arhitekture˝ unutar koje se socijalna skrb pruža: obitelji/kućanstva, tržišta, država i dobrovoljni sektor. Analizom prevladavajuće ˝arhitekture˝ politike skrbi za djecu i starije osobe u Srbiji i uloge različitih sektora u tom pogledu, kao i identifikacijom sličnosti i razlika u pružanju skrbi za djecu i za starije osobe u nacionalnom kontekstu, rad prikazuje razvoj i sadašnje stanje u pružanju skrbi za djecu i starije osobe u Srbiji. Analiza ukazuje na bitnu ulogu neformalne sfere u oba sustava skrbi u Srbiji, skrbi za djecu i skrbi za starije osobe. Isto tako, mogu se uočiti neke razlike između dviju domena skrbi. One se odnose na konfiguraciju sektora socijalne skrbi uključenog u pružanje skrbi i otkrivaju modificirani oblik četverokuta socijalne skrbi u slučaju skrbi za djecu. Drugim riječima, iako su sva četiri sektora uključena u pružanje skrbi za starije osobe tvoreći četverokut socijalne skrbi, to nije slučaj u pogledu skrbi za djecu. U potonjem slučaju dobrovoljni, neprofitni sektor ne postoji kao pružatelj skrbi u Srbiji, te ˝arhitektura˝ ima oblik trokuta socijalne srbi. U kontekstu ovih dokaza, uloga obitelji i dobrovoljnog, neprofitnog sektora trebala bi se uzeti u obzir u budućem planiranju i financiranju politika, kao i u njihovoj primjeni.
